Kristinine internet biljeske:
19. Oktobar 2003

Prije vise od dvije sedmice, ja sam sjedila u kafe baru, pijuckala espresso iz najmanjih soljica i gledala u predivne planine.

To je bio nas prvi dan ovdje, i ja sam se tek bila vratila iz setnje po gradu, primjecujuci svaku rupu od metka i svaku unistenu zgradu.

Ja sam mislila na stvari koje cemo mi raditi. Ja nikada nisam mogla ni zamisliti kolliko cemo mi toga zavrsiti. Mi smo intervjuisali medjunarodne zvanicnike, pricali o buducnosti zemlje, pili kafu sa siromasnim porodicama i svjedocili fizickim i emocionalnim posljedicama rata.

Mi smo proputovali cijelu zemlju i natrag, posjetili udaljena sela i penjali se na planine. Mi smo se tako puno smijali, da nas je sve boljelo. Mi smo bili dovedeni do suza.

Dosta toga se desilo otkako smo izasli iz aviona u Sarajevu. Sutra, mi idemo nazad. Bice tesko otici. Dio mene cezne za poznatim stvarima koje sam ostavile, mojim toplim krevetom. Ali drugi dio mene se navikao na ovu zemlju koja mi je ponudila divnu lekciju o covjecanstvu-ono najgore i najbolje.

Danas, ja se nalazim u istom kafe baru, pijuckajuci 100. soljicu espressa iz najmanje soljice. Ja sam se upravo vratila iz grada. Ali, ovog puta,nisam primijetila oziljke koji su bili tako ocigledni prije dvije sedmice.

Dok gledam na planine, ja razmisljam o tome kako se nista nije promijenilo od prvog dana. Kafa je jos uvijek jaka. Planine su jos uvijek divne. Rupe od metaka su jos uvijek tu.

Ali ipak, sve nekako izgleda drugacije.

18. Oktobar 2003

Sa sapom povijenom ispod njega, on je polako sepao po plocniku pronalazeci potporu na cementnim zgradama.

Njegov crni nos je dodirivao plocnik u potrazi za hranom. Sudeci po njegovom mrsavom tijelu, on nije nista nasao vec duze vremena.

Uskoro, on je stigao do stare zene koja je sjedila na plocniku, sa ispruzenom rukom i nesto sitnog novca u casi. Ona nije imala nista za njega. On je morao nastaviti dalje.

Obicno, ja bih pitala nekoga da mu pomogne, da zovne lokalno utociste za zivotinje ili nekoga. Umjesto toga, ja sam nastavila hodati, okrenuvsi se kao da ga nisam vidjela. Nije da se ja nisam brinula za njega.

Moje se srce cijepalo kada sam vidjela ovu jadnu zivotinju, izgubljenu i povrijedjenu. Ali u Bosni, nije nista cudno vidjeti pse i macke kako lutaju ulicama, od kojih mnogima nedostaju pramenovi dlake ili koji su povrijedjeni.

Oni su zaboravljene zivotinje ove zemlje. U ogromnim brojevima, oni kopaju po smecu i piju iz prljavih lokvi. Nakon dvije sedmice ovdje, ja sam se na to navikla. Van naseg hotela, copor pasa se nastanio na betonu ispred oronule stambene zgrade.

Ujutro, oni spavaju. Uvecer, oni zavijaju. Ja ih trazim s vremena na vrijeme. Jesu li jos uvijek tamo? Jesu li nasli hranu? Postaje hladno.

Veceras, ja sam primjetila madrac na betonu. Nekome je stalo do njih. Ja sam nedavno pitala covjeka zasto ima toliko bezkucnih pasa i macaka. On je izgledao iznenadjen mojim pitanjem. On je pogledao prema smecu na vrh kojega je stajala macka i slegnuo ramenima.

"Oni nemaju kuda ici," on je rekao.

Uvijek je bilo tako, on je nastavio, ali je gore od rata. Jos jedna zrtva. Ja se osjecam kriva sto razmisljam o zivotinjama kada su ljudi ovdje toliko propatili.

Ali svaki put kad vidim psa kako lize suho dno ili zagnjuri svoj nos u smece, ja sam ozaloscena. Mi smo vidjeli macice koji placu za hranom, stenad kako jedu smece i pse koji sjede na rubu brzih cesta, neki tacno u sredini.

Onda imate nesretne. Kada ih vidite, okretanje glave je sve sto mozete uraditi. Dok se krave vode na uzici da pasu travu i dok se o ovcama brine svaki dan, psi i macke lutaju sami.

Ja cesto pomislim na psa koji sepa duz gradskih plocnika. Pitam se sta se desilo kada je dosao do stare zene. Da li su pogledali jedno u drugo, ili su oboje okrenuli glavu?

16. Oktobar 2003

Mi smo isli vijugavom planinskom cestom, pokusavajuci da pratimo naseg vodica. U ovoj fazi nasega puta, mi sebe smatramo dobrim planinskim vozacima jer smo u zadnje dvije sedmice presli preko 1,000 kilometara.

Ali nas vodic je strucnjak i on vozi po krivinama kao Mario Andretti. Mi smo prosli sumski teren koji je vodio u malo selo van Srebrenice. Onda, bez upozorenja, mi smo naglo stali.

"Vi biste trebali ostaviti auto ovdje. Ima jos 6 kilometara puta i cesta nije tako dobra," on je rekao, pokazujuci rukom prema uskoj cesti koja pocinje tamo gdje se glavna cesta zavrsava. Pokusati tamo ici nasim rentiranim autom se nije cinilo kao pametna stvar, kao ni iskusavanje nase srece.

Kazaljka za gas je pokazivala da je nas rezervoar skoro prazan. Ja sam parkirala auto sa strane, i Beth, Krista i ja smo sretno usle u njegov SUV i posli kamenitom stazom, brzo vozeci kroz ogromne, blatnjave rupe i zadrzavajuci nas dah.

"Cesta nije tako dobra?" To ne moze ni priblizno opisati cestu. Mi smo dosli na vrh, potreseni. Ali pogled na bosanske planine koje se spajaju sa planinama iz susjedne Srbije je ucinio tezak put vrijednim.

Mi smo zapanjeni stajali na rubu litice. Iza nas, muskarci su gradili skolu za 25 djece koji zive u selu koji je ugnjezden po strani planine. Nas vodic, Danijel Lekic, je arhitekta male skole na dva sprata. On nam je rekao o projektu i upoznao nas sa seoskim vodjom, koji je bio obucen u vojnu opremu i crnu pletenu kapu.

"Oh, da li je on gradonacelnik?" mi smo pitali. "Ne, on je seoski vodja," Danijel je odgovorio. Ne razumijevajuci sasvim sta je bilo njegovo zvanje, mi smo opet pitali. "Pa, da li je on gradonacelnik?" "Ne," on je odgovorio. "On je seoski vodja." U stvari, to je znacilo da je on osoba kojoj seljani dodju kada im nesto treba ili kada iskrsne problem. Ja bih rekla da je to vise zvanje nego posao.

On nema kancelariju, platu ili benefite. Ono sto on ima je odgovornost. Ovo je selo sa mnogo potreba, i malo, ako ikakvih, sredstava. Mi smo stajali tamo u hladnoci i pricali sa ljudima, pokusavajuci sa promrzlim prstima zapisivati ono sto su oni govorili.

Mi smo sisli dole u srce sela, gdje je manje od 100 ljudi obnavljalo svoje zivote nakon sto ih je rat prevrnuo naopacke. To je bilo tesko vidjeti. Oni nemaju struje. Nemaju vode. Njihovo grijanje dolazi iz peci na drva, a zima se priblizava. Mnoge kuce su tako ostecene da se u njima ne moze zivjeti.

U jednoj, odjeca visi na striku. Mi smo sjeli i popili kafu sa seoskim vodjom i njegovom zenom. Oni su se smijali dok smo mi pricali o Americi i Bill Clintonu, a Danijel prevodio. Ja sam se zatekla razmisljajuci kako ja nikada ne bih mogla zivjeti kao sto oni zive.

Onda sam se osjecala krivom sto sam uporedjivala zivot kojeg sam ja izabrala sa zivotom koji je bio njima nametnut.

14. Oktobar 2003

Ko god da je ukrao moj pasos: Hvala Vam velika! Zbog Vas, ja sam provela veci dio jutra pokusavajuci dobiti drugi.

U redu, ja ne znam tacno sta se desilo. Da li ga je neko ukrao? Moguce. Da li sam ga ja izgubila? Vjerovatno.

Sta god da se desilo, njega nema i neko ga je sigurno nasao. Ja se samo nadam da su imali neke koristi od njega. Bilo bi steta da se nalazi negdje na ulici i da neko po njemu hoda, ili nesto jos gore od toga.

Pa kako je islo? Prije nego sto sam uopste mogla da se pobrinem za pasos, morala sam intervjuisati zvanicnika iz Ureda visokog predstavnika-koji je poceo pricu zaleci se o hotelu u kojem je proveo proslu noc. Ja sam ga zeljela pitati da li je imao toplu vodu ili nepozeljne goste, ali on nije izgledao raspolozen da razmjenjuje uzasne hotelske price.

On je ocigledno bio iritiran, a ja jos nisam ni zapocela intervju. Nakon zivahnog razgovora, ja sam otisla pravo u americku ambasadu. Ako se pitate zasto sam cekala do danas da odem tamo, ustanova za americke drzavljane je otvorena samo dva dana sedmicno i ima cudne radne sate, nesto kao 1-2:30, 3-3:45 i 4:52-5 poslije podne.

Mozda sam malo pretjerala. Ali ozbiljno, sati su veoma ograniceni. Ja sam prisla zgradi. Visoka bijela ograda od betona i uniformisani strazari su tu da je cuvaju od nevolja. Ja sam bila otpracena do kancelarije, pretresena za oruzje i dovedena do saltera.

Ljudi su bili prijatni i ja sam se pocela osjecati manje nervozna zbog svega. Cudno je sta osmijeh moze uciniti u jako stresnim trenucima. Ja sam ispunila neke formulare, objasnila sta sam ja mislila da se dogodilo s mojim pasosem i dala im kopiju mog pasosa u boji.

Stvari su se odvijale po planu. Slijedi slikanje. Nema problema. Ja cu biti fotografisana, oni ce uraditi moj pasos i ja cu otici. Greska. Prvo, ja sam morala otici kod fotografa da se slikam, sto znaci otici iz kancelarije. Zasto americka ambasada nema kameru pri ruci nije bilo vrijedno razmisljanja.

Obicno bi me nesto tako izludjivalo makar 15 minuta, vjerovatno i duze. Ali, ja sam morala sacuvati svoju energiju. Pored toga, ovo je Bosna, gdje, kao sto sam vec ranije spomenula, nista nije lako. Ja se navikavam na to. Nasla sam fotografski studio. Ja sam jedva stala u njega.

On je bukvalno bio velicine malog ormara. Neki momak je podigao kameru, uslikao me, i dvije minute kasnije sam izasla. Ovo je bila najbrza stvar koju sam ovdje dosad uradila. Nazad u ambasadi, ja sam bila dobro pretresena. Bila sam pretresena toliko puta u prosloj sedmici da mi vise ne trebaju govoriti sta da radim.

Skidaj kaput. Isprazni dzepove. Rasiri ruke. Sigurna sam da Vas ovo impresionira. Ja sam predala slike na kojima izgledam kao da se smijem i kao da je sva moja volja pretucena iz mene u isto vrijeme. Cak ni pateticno nije rijec koja bi to mogla opisati. Ja bih mozda i pitala da me ponovo uslika, da situacija nije bila tako ozbiljna.

"Vi ste sretni," rekla je zena iza saltera. Vrijeme cekanja je znatno krace nego ranije. "Ozbiljno!" ja sam rekla zivahno. Ona je klimnula glavom i kazala," Umjesto dvije sedmice, sada samo treba jedna."

Jedna sedmica! Ja nemam jednu sedmicu. Ja odlazim u ponedjeljak. Ured je samo otvoren utorkom i cetvrtkom. Ja sam pitala da li postoji ikakav nacin da ubrzaju proces. To je ubrzano, ona je odgovorila.

Jedini nacin na koji ja to mogu dobiti brze je da se desi neka hitna situacija. Zasigurno, biti u stranoj zemlji bez pasosa predstavlja hitnu situaciju. Ocigledno, to nije dovoljno. Ja sam stajala tamo buljeci u nju, nadajuci se u cudo i pitajuci se da li su kamenja koja sam pokupila u Medjugorju jos uvijek u dzepu mog kaputa.

Pasosi se ponekad izdaju za tri do cetiri dana, ona je konacno rekla. Ja sam se opet razveselila. Ali, oni ne mogu garantovati da ce moj biti gotov u tom vremenu, ona je dodala. "Oh, ja sam izjavila, osjecajuci se pomalo razocarana." Ali postoji svjetlija strana.

Ako se mjesec i zvijezde poklope, ja bih mogla dobiti svoj pasos do petka. A ako se to ne desi? Pa, to je onda prica za drugi dan.

Izgubljeno u Sarajevu: Nada da cu u ponedjeljak letjeti nazad za Njujork.

13. Oktobar 2003

Danas smo se vratili sa nase sjevernozapadne avanture, i sve sto mogu reci je da je dobro biti kuci.

Holiday Inn u Sarajevu nije bas mjesto gdje bih ja zeljela zivjeti. Ali, uporedjujuci ga sa hotelom gdje smo mi proveli zadnje dvije noci, dom je jednako dobra rijec kao i bilo koja druga.

Recimo samo da je topla voda bila na cijeni i da je hotel dao moju sobu nekome iz susjednog grada na rijeci Uni. Ja sam ga brzo izbacila iz sobe i mislim da se do sada vratio tamo. Hotel na stranu, i ja olako koristim tu rijec, sjevernozapadni dio Bosne je predivan.

Planine se pruzaju u nedogled sa malim kucama koje su razbacane po njima. Mnoge od njih su jos uvijek polupane od rata, ali ostale su se lijepo popravile ili popravljaju u ovom trenutku.

Mi smo proveli nase vrijeme u Velikoj Kladusi i Bihacu, dva grada koja se razlikuju od ostatka zemlje, ali ne samo po geografskoj lokaciji. Poseban rat se vodio u ovoj regiji, sa tri armije koje su se borile jedna protiv druge godinama.

To je bilo jedino mjesto gdje su se Muslimani borili protiv Muslimana, za razliku od ostatka zemlje gdje se rat vodio medju Muslimanima, Hrvatima i Srbima. Ali vi ne mozete odmah znati da je Velika Kladusa bila porusena.

Velike kuce i uredni izlozi prodavnica nemaju vrstu stete koju smo vidjeli u mnogim gradovima i selima duz desetosatne voznje iz Sarajeva. Tek nakon pricanja sa mjestanima, mi smo shvatili da oziljci od rata postoje. Ali danas, oni su vecinom unutar ljudi. Bilo je mracno i tesko je bilo vidjeti kakva je steta ostala od rata u Bihacu.

Beth, nas prevodilac i ja smo vecerali tamo u nedjelju navecer dok se Krista oporavljala od puta u "hotelu." (To mozemo kriviti na vijugave ceste.) Ali, zbog vojne prisutnosti, mi smo pretpostavljali da stvari nisu bas najstabilnije ovdje.

Dok smo jeli salatu od kupusa, piletinu i jelo od punjene ovcije koze (ja sam, naravno, jela salatu od kupusa), mi smo pricali o zivotu u Bihacu sa mladim konobarom koji je ovdje zivio za vrijeme rata.

Mi smo naucili od zvanicnika evropske policije o poslijeratnim naporima da se reformisu lokalne vlasti. Korupcija, mi smo culi, nije neuobicajena.

Svaki dan proveden ovdje nam je ponudio siru perspektivu i dublje razumijevanje posljedica rata i otpornosti ljudskog duha-i kad samo pomislim, mi cemo ovdje provesti jos jednu sedmicu.

U utorak, Beth i Krista idu na put sjeverno od Sarajeva da nauce vise o zivotu u selima. Ja cu ostati ovdje u gradu da se sretnem sa zvanicnicima Ureda visokog predstavnika, gdje cu, ja se nadam, nauciti vise o buducnosti ove zemlje.

Izgubljeno u Tuzli: Nase strpljenje.
Mi smo to izgubili u bankama Tuzle na putu nazad u Sarajevo kada oni nisu htjeli unovciti moje putne cekove. Dvije banke. Dva neprijatna sluzbenika.

10. Oktobar 2003

Gdje drugo mozete provesti jutro penjuci se uz brdo da vidite Djevicu Mariju i poslije podne stojeci na skeli istorijskog mosta usred konstrukcijskih radova?

Samo u Bosni.

Nasa prva avantura dana je bila Medjugorje, gdje se, navodno, Djevica Marija ukazala vjernicima. Ja sam se bez daha penjala duz kamenitog brda da vidim zbog cega postoji toliki interes.

Nije se bilo lako gore popeti. Kada sam stigla na pola puta pocela sam razmisljati da li da nastavim ovaj teski put, tj. dok nisam vidjela ljude duplo starije od mene kako se penju na vrh. Ja sam nastavila, prolazeci pored grupa ljudi koji su se molili pred spomenicima duz puta.

Ja sam se pitala koliko ovih ljudi ocekuje da vidi nesto. Mislim da sam se ja tajno pitala hoci li ja nesto vidjeti. Dosla sam do statue i provjerila okolo. Nije bilo vidjenja.

Ja sam pokupila neko kamenje, stavila ih u dzep i krenula niz brdo tesko disuci. Polazimo na nasu drugu avanturu: Stari most. Most, sagradjen u 16. vijeku i simbol Mostara, je bio unisten u toku rata.

On se sada ponovo gradi i mi smo zeljeli vidjeti kako se stvari odvijaju. Ja sam uspjela natjerati radnike da me puste na gradiliste, gdje sam se srela s arhitektom. On me je poveo na skelu, gdje sam ja imala dobar pogled na zapanjujuci projekat i predivan pogled na rijeku i okruzne planine.

Ja sam posmatrala kako radnici pomjeraju velike blokove na mjesto u blizini luka mosta koji ce biti zavrsen za godinu dana. Ja sam takodjer gledala na unistene kamene strukture s obje strane, gdje se proslost i buducnost srecu. Ovo je bio fascinirajuci dan i pitam se da li bi ga ista moglo poboljsati.

9. Oktobar 2003

"Ne hvala, nisam gladna." "Jedi, jedi," ona se smjeska i pokazuje rukama. "Ne, stvarno. Nisam gladna. Ali, hvala Vam." "Jedi, jedi," ona nastavlja, gurajuci tanjir hrane. "Ali, ja stvarno nisam gladna."

Ona se namrstila, i izgleda skoro uvrijedjena, ali i dalje nastavlja. "Jedi, jedi." Gladni ili ne, u Bosni, Vi morate jesti kad se ponudi, i piti kada Vam se ponudi. Odbiti je skoro isto neljubazno kao i ostaviti bilo sta na tanjiru ili u casi.

To tako ide kada ste kod nekoga u posjeti. A nakon sedmicu dana posjeta, mi smo tu lekciju dobro naucili. Domacini su odlicni, i ucinice sve kako bi bili sigurni da ste dobro nahranjeni, napojeni i da Vam je ugodno kod njih. (Stajanje ili sjedenje na podu je apsolutno zabranjeno.) Pomalo je cudno da se neko tako dobro brine o Vama. Vi ne zelite da oni ulazu sav taj trud kada ste gost u njihovoj kuci.

Cini se neljubazno. Ali, samo je neljubazno da im to ne dopustite. Danas smo se zaustavili u kuci Ikinih rodjaka na putu do osnovne skole. Mislili smo da ce to biti brza posjeta, ali smo trebali znati bolje. Fatima, Ikina zaova, nam je nasula Coke u casu, pricali smo i onda posli dalje, ne shvacajuci da smo prekrsili jedno od glavnih pravila gostiju. Nase case su ostale na pola pune. Prije nego sto smo sisli niz stepenice, Fatima nas je stigla.

Ali, mi smo vec obukli cipele. (U kucama bosanskih Muslimana, morate skinuti cipele prije nego sto udjete u kucu.) Ponovno skidanje cipela i ulazenje u kucu da na brzinu popijemo pice se cinilo kao previse posla. Zato smo joj rekli da cemo se vratiti kod nje. Kada smo se vratili sat vremena kasnije, case su bile na istom mjestu, netaknute. Mi smo popili Coke i spremili se da krenemo.

Pogresan korak. Jena od rodica je pravila veceru. Tada se nismo ni potrudili da odbijemo. Mi smo se ugodno smjestili, pili kafu, i dok je gozba bila pripremana, mi smo pricali. Ne bas. Mi smo uglavnom slusali i smjeskali se dok je porodica pricala na bosanskom i ubacivala pokoju englesku rijec. Cetiri sata kasnije, mi smo otisli, ali ne prije nego sto smo sve pojeli i popili.

Izgubljeno u Sarajevu: Nista! Danas je bio dobar dan.

8. Oktobar 2003

Danas je u Bosni padao snijeg. Snijeg! U oktobru! Za to je jos rano, tako nam je makar kazala reporterka iz Udruzenja novinara s kojom smo se Beth i ja danas sastali.

"Ja ovo ne mogu vjerovati," ona je rekla, pokazujuci prema velikom prozoru koji je gledao na planine-divan pogled iz njezine kancelarije na sestom spratu.

Snijeg ovdje obicno pocne padati u decembru. Naravno, to nas nije zaustavilo od izlaska vani i daljnjeg istrazivanja ovog cudesnog grada. Ja sam obukla kaput i rukavice i stavila malu digitalnu kameru oko vrata, dok je Beth zabacila svoje dvije masivne kamere preko njezinih ramena. Ja sam izgledala kao turista. Ona je izgledala vazno.

Snijeg se pretvorio u laganu kisu dok smo mi hodali po gradskim ulicama. Bilo je hladno, ispod 30 stepeni. Ali, plocnici su jos bili puni ljudi, kao i uvijek, bez obzira na to koje je doba dana. Ljudi su hodali sa kisobranima na njihovom putu do odredista. Prodavaci su vodili racuna o svojim radnjama. A vojnici koji su cesto bili u parovima, su hodali brzo sa ostalim pjesacima.

Ja nisam mogla a da ne mislim na to kako sam samo jucer prosla pored ogromne krave koja je pasla po strani dok sam ja putovala duz planinske ceste. U Americi, vi mozete vidjeti kravu u ogradjenim pasnjacima koji su dosta daleko od glavne ceste. Ovdje je rjetkost vidjeti vise od jedne krave u polju i pravi je dozivljaj vidjeti je kako se krece kuda hoce.

Niko osim nas nije mislio da je to cudno. Razlike izmedju gradskog i seoskog zivota su velike, pogotovo ako uzmete u obzir da oni nisu daleko jedni od drugih. Samo 10 minuta voznje van centra Sarajeva vodi do planinskih kuca, gdje se zivot cini tako jednostavnim. Ali, Vi znate da to nije tako.

Izgubljeni u Sarajevu

Izgleda da je to sve sto mo mi bili u stanju dobro uraditi u prosla dva dana. Mi smo samo izgubili jednu stvar. U redu, to je bila velika stvar-nase rentirano auto. Sta se desilo? Moracete procitati Kristine internet biljeske da dobijete detalje.

6. Oktobar 2003

Mi smo samo cetiri dana u Bosni, ali se cini kao da su prosle sedmice otkako smo stigli ovdje. Mi smo uradili dosta u kratkom vremenu, a dosta toga je jos pred nama. Ali, da bi se to sve uradilo, treba dosta vremena.

U Bosni sve dugo traje. Svaki obrok, svaka posjeta i svaka ekskurzija su trajali duplo duze nego sto smo ocekivali, a u nekim slucajevima i tri puta duze. Ovdje se ne moze samo jesti i otici. Svratiti kod nekoga kuci na sekundu se brzo pretvori u posjetu od jednog sata. A brza solja kafe? To ne postoji. Vrijeme je investicija. Ako ga nemate, ne trebate ni pokusavati.

Danas smo imali sastanak sa Medjunarodnim komitetom za nestale osobe, koji pomaze Bosancima da pronadju leseve onih koji su ubijeni u ratu. Trebali smo tamo biti za 15 minuta. Mi smo dosli za sat vremena. Saobracaj nije bio prometan. Nije bilo nikakvih gradjevinskih radova na putu. Ikin zet je insistirao da mi parkiramo auto i prosetamo do zgrade. Njegovi razlozi za to su bili da najvjerovatnije necemo tamo naci parking i da je sigurnije za nase auto da ga ostavimo. On je velikodusan covjek koji uvijek pazi na nas.

Mi smo mislili da to ne moze biti tako daleko. Ali, ono sto je za njega bila setnja je za nas bilo planinarenje. Mi smo se cesto pitali koliko je to daleko. On ne prica engleski, pa njega nismo mogli pitati. Mi smo rekli Iki da ga pita, ali nismo nikako uspjeli dobiti odgovor. Mi smo nastavili setnju, prolazeci pored dosta praznih parkinga.

Ja sam samo mislila, "Ovo nema smisla." Ali, nismo zeljeli biti nepristojni, jer je on samo zelio da nas dovede na sastanak. Mi smo sutjeli i pratili ga. Konacno smo stigli do ICMP ureda, umorni i sa zakasnjenjem. Ali, sve je dobro ispalo. Mi nismo hodali nazad, zahvaljujuci kisi, nego smo uzeli taksi koji nas je odvezao do naseg auta. Ja se mogu kladiti da bi Ikin zet prohodao nazad do auta da smo mu dali tu sansu. Ali, mi smo bili uporni ovoga puta.

Negdje u Sarajevu

Tek je cetvrti dan, a mi smo vec izgubili pasos, naocale, kompjutersku torbu i Beth. Nasli smo torbu i Beth. Torba je bila ostavljena u hotelskom predvorju. Beth je bila ostavljena na mjestu srusene robne kuce. Ona je iskocila iz auta da to uslika, a posto mi nismo mogli tu parkirati zbog zabrane, Krista i ja smo se vozili okolo da joj dadnemo dovoljno vremena.

Samo, ovo nije obican blok ulice i mi smo zavrsili negdje pored dzamije. Kada je Krista cula molitvu, ona se ugurala na parking i potrcala prema zvuku. Ja sam je pratila sa ukljucenom kamerom. Mi smo se vratili do auta i pokusali da dodjemo do Beth, ali se nismo mogli sjetiti puta nazad. Dok smo se mi vrtili u krug, Beth je otisla u dzamiju da je slika. Na kraju se ispostavilo da su robna kuca i dzamija udaljene samo jedan blok.

Gradske ulice su labirint. Mi smo konacno nasli mjesto gdje smo ostavili Beth, ali nju nismo nasli. Panika je pocela. Sta joj se desilo? Gdje je? Je li otisla nesto slikati? Je li pored srusene robne kuce? Ona je bila dobro. Prosetala je do hotela kada je mislila da smo se mi izgubili. Kristine naocale? Jos uvijek nisu nadjene. Izgubila ih je na nogometnoj utakmici. A za pasos, (da, moj. I da, ponovo), on jos uvijek nije pronadjen.

Naucena lekcija

Uvijek pazite na svoje stvari i nikada nemojte sami hodati u blizini srusenih robnih kuca.

5. Oktobar 2003

Uzbudljivo je biti medju stotinama vristecih navijaca. Ali biti usred stotina vristecih bosanskih navijaca je pomalo zbunjujuce. "Sta oni govore? ja sam pitala Amelu, koja je bila obucena za utakmicu Sarajevo vs. Zeljo.

Ponekad bi mi rekla. Ponekad je bila previse unesena u igru da meni prevodi. Ja je ne krivim za to. Ja sam malo folirala. Volim Sarajevo! je bilo lako reci. Za neke druge stvari koje sam ponovila, ja sam kasnije saznala da su bile nesto sto ne bih nikome nikada rekla, a pogotovo ih ne bih vristala u javnosti. Bosanci su ozbiljni kada se radi o fudbalu. i oni se ne suzdrzavaju. Nije bitno da se utakmica odvija u tom trenutku. Navijaci i dalje vriste.

Nije cak ni bitno da li je neko dao gol. Iznenadni nalet timskog duha ukljucuje vatromet i ispucavanje zaglusujucih petardi prema igralistu. U jednom trenutku, jedna od njih je skoro okrznula moje uho. Da, bosanski navijaci su zaista ozbiljni kada se radi o nogometu. Iako sam se ja pitala da li je iko vidio ista od igre. Igraci su se cinili skoro nebitni, jer se glavni dogadjaj desavao na tribinama. Ja sam se konacno odmaknula od rulje i nasla sjediste blize igralistu.

Ja sam mislila da cu stvarno gledati utakmicu. Umjesto toga, red policajaca koji je okruzivao igraliste me je hipnotisao. Oni su stajali u svojim crnim uniformama, neki sa stitovima, neki sa kacigama, i svi sa pistoljima i ozbiljno gledali u gomilu. Niko se nije nikada nasmijesio, pricao s jednim od njih ili pogledao u drugom pravcu osim ispred i u centar. Jedan od njih je samo jeo kospice i gledao u gomilu. (Kospice i sokovi su se prodavali na standovima. Ovdje nema alkohola. A nije ni potrebno.) Drugi je zvakao zvaku.

Niko nije ni trepnuo, cak ni kada su petarde padale ispred njih. Oni bi jednostavno pomjerili svoju nogu, ali nikada pogled. Mi nismo ostali gledati cijelu utakmicu. To je vjerovatno dobra stvar, uzimajuci u obzir da smo bili vise nego jednom upozoreni da se navijaci potuku. Mi smo kasnije saznali da je to istina.

Vodja navijaca Sarajeva je bio pretucen kada je pokusao da sa ostalim navijacima dodje do igralista. Jesam li vec spomenula da su bosanski navijaci ozbiljni kada se radi o njihovom nogometu? Mozda malo previse ozbiljni, ali to je bilo pravo iskustvo.

4. Oktobar 2003

Voznja pretpranim tramvajem u grad. Amela i neki muskarac razmjenjuju pogrdne rijeci. Neocekivani pozdrav od policije koja cuva bosansku verziju Bijele kuce. Subota vecer u Sarajevu.

Kakva noc. Mi smo brzo izasli iz tramvaja nakon sto je Amela odgovorila momku koji joj je kazao da je previse bucna. Ne znam sta mu je odgovorila na bosanskom, ali mogu samo kazati da engleska verzija ne bi mogla biti odstampana u novinama. Izasli smo iz tramvaja negdje u centru grada punog ljudi koji su izgledali mladje od 25 godina.

Visoke stikle su izgleda u modi, i muskarci su pokusavali da sacuvaju svoje zene od ozbiljnih povreda na nekim od kamenih plocnika. Mi smo prosli pored prodavnica, ulicnih trgovaca i barova. A kada smo dosli do predsjednickog ureda, koji nije imao nikakvo stvarno obezbjedjenje, ja sam podigla Kristu na svoja ledja da proviri kroz prozor.

Mi smo uspjeli uslikati sobu sa dvojicom policajaca koji su izasli vani da vide sta to mi tacno radimo. Slika mekanog crvenog tepiha u hodniku je bila sve sto smo uspjeli uhvatiti kamerom.

Nije lose, uzimajuci u obzir da se ne mozete pribliziti velikoj kuci u Washington, D.C. Noc je zavrsila u baru van grada duz planinske ceste gdje su Amela i njezini rodjaci plesali uz zivu bosansku muziku dok sam se ja pokusavala izvuci iz kandzi stranca kojemu sam se ja svidjala. Subota vecer u Sarajevu.

Kakva vecer!

3. Oktobar 2003

Sada je vec proslo 6 sati uvecer i ja sjedim u kafe baru Holiday Inn hotela u Sarajevu. Dok ja ovdje sjedim sama pijuckajuci espresso iz najmanjih soljica i slusam bosansku muziku koja zvuci dosta poput americkog tehna, ja gledam zalazak sunca.

Savrsen kraj burnog dana, prvog od 18 dana. Ja sam iznenadjujuci opustena nakon hodanja po Sarajevu i pijenja najjce kafe koju mozete zamisliti, zbog toga se sluzi u malim soljama. Kafe bar je lijep, i ja bih mogla ovdje sjediti cijelu noc.

li, ja sam ovdje tako usamljena iako ima makar dvanaestero ljudi oko mene; oni ne pricaju engleski i ja ne pricam bosanski jezik. Ja se smjeskam. Oni se smjeskaju. Ja sam se rastala od svojih clanova tima malo nakon sto smo stigli na aerodrom u podne. Beth, Krista, Iki i Amela su otisli da posjete Ikinu i Amelinu rodbinu negdje u gradu.

Ja sam otisla da se sastanem sa profesorom sarajevskog Univerziteta. Dok je Amelin ujak vozio svoju kcerku i mene kroz gradske ulice, ja sam po prvi put vidjela ovo istorijsko mjesto. (Ja sam insistirala da uzmem taksi, a oni su insistirali da me povezu. Drago mi je da su to ucinili.) Na izgled, Sarajevo izgleda kao jedan od mnogih velikih americkih gradova koji su osteceni zbog nebrige. Stare zgrade stoje sa izlozenim ciglama i betonom koji se raspada. Znate, tipicni raspad grada.

Ali, nije neodgovornost ta koja je unistila fasade ovih nekada divnih zgrada. To je osteceno pucnjavaom i granatama. Nakon intervjua i nakon sto su moji veoma korisni vozac i prevodilac otisli da se sastanu sa Amelom i Iki, ja sam se setala uskim ulicama da malo bolje razgledam posljedice rata. Rupe velicine dviju saka i u mnogim slucajevima velicine lopti, prekrivaju previliki broj zgrada-mnoge od kojih su stambene zgrade. Nevjerovatan je osjecaj biti u centru grada koji je bio pogodjen takvim nasiljem.

Vi to nikada ne biste znali posmatrajuci ljude koji se setaju okolo ili posmatrajuci zilion Volkswagen-a koji zakrcuju raskrsnice, ali to se jasno vidi po ostecenim zgradama, naoruzanom policijom i vojskom na plocnicima i ulicama. Ja sam nastavila svoje istrazivanje, zapanjena u sve i svakoga. Ocajna za hladnim picem u ovu toplu vecer, ja sam usla u malu prodavnicu. Kupila sam Coke i pokusala popricati sa vlasnikom. On je veoma malo pricao engleski, ali je bio izuzetno ljubazan, poput vecine ljudi koje sam ovdje srela.

On ima prodavnicu vec 10 godina i bio je svjedok rata. Ja sam zeljela znati sta je on vidio, sta je iskusio kada je glavni grad njegove zemlje bio u ratu. On je pricao i pricao, ali ja ga nisam mogla razumjeti. Tinejdzerka je pokusavala prevesti, ali i ona je znala samo malo engleskog. Ja sam se osmijehnula. On se nasmijesio.

Moj pokusaj da razgovaram sa dvojicom vojnika na strazi nije dobro prosao. Nijemci su samo pricali par rijeci engleskog. Ja sam uspijela razumjeti da oni rade za SFOR i da su smjesteni po cijelom gradu da odrzavaju mir.

Mi smo izvjesno vrijeme pokusavali komunicirati, ali smo na kraju zavrsili sa dosta smjeskanja i klimanja glavom, sto cu ja izgleda dosta raditi u naredne dvije sedmice.