Kristine internet biljeske:
19. Oktobar 2003

To je bio izuzetno tezak intervju. Ja sam imala nesto nedovrsenih stvari o kojima sam se trebala pobrinuti naseg zadnjeg dana u Bosni, a onda nazad u Ameriku.

Ifeta, Amela i ja smo se sreli s nasim kontaktom u kazinu gdje on radi u centru Sarajeva.

Nekoliko sati kasnije, osjecajuci se emocionalno iscrpljena, ja sam vozila planinskim putem da odbacim Ifetu i Amelu. Uske, vijugave ceste u mom omiljenom dijelu grada su bile posebno zakrcene.

Na putu nazad, ja sam se zaustavila na mom omiljenom mjestu, i gledala grad. Toliko toga se promijenilo. Nije se promijenilo lice grada, nego moj pogled na njega. Ja nisam primjecivala rupe od metaka u barem zadnjih sedam dana, a prazne zgrade me nisu vise plasile.

One su pejzaz grada koji nastavlja svoj razvoj i ide dalje. Ja sam napustila planinu i parkirala auto u starom gradu. Imala sam tek dovoljno vremena da obavim neke stvari i vratim se nazad u hotel da pakujem svoje stvari.

Nakon nekoliko bosanskih kolaca i nesto vremena, ja sam prisla autu, sretna sto sam odlucila da ne hodam od hotela. Ali za mene, u Bosni, to nije tako lako. Nikada.

Tu je bilo auto, u svom prasnjavom caru, koji je imao probusenu gumu koja je bila ravna kao plocnik na kome se nalazila. Ja cu ipak, izgleda hodati. Pored unistenih robnih kuca, sivih kao uvijek, ali koje ozivljava konstantno igranje saha sa velikim figurama u svojim dvoristima.

Pored zgrade unistene od granatiranja sa lobanjom naslikanom na zidu koja se proteze do zemlje do neba, i vristi, "Ne zaboravite Srebrenicu!"

Pored kamenog mosta za setanje, koji spaja rijeku od trznog centra s jedne strane i divne, zasvodjene strukture s druge. Kroz park, gdje jato ptica jedu ubudjali hljeb kojega djeca iz svojih kolica bacaju u zrak.

Izmedju unistenih visokospratnica na jednoj strani i novih, modernih zgrada na drugoj. Iza istih tornjeva od ogledala koji reklamiraju globalno bankarstvo. Nas troje se vratilo do auta da promjenimo gumu zajedno, svako od nas doprinoseci na svoj nacin.

Ali, tada, meni je bilo zao voziti; proletjeti pored ljudi kojima sam se ja pocela diviti, prozujati kroz grad u kojeg sam se ja zaljubila.

To je bio izazov.

To je bio blagoslov.

Hvala, Sarajevo.

18. Oktobar 2003

Kasalj s kojim sam se borila vec sedmicu dana me je naglo probudio. Ja sam pogledala na sat. 7 sati ujutro.

Nebo se razdanjivalo, i psi lutalice koji su se nastanili ispod naseg prozora su se poceli igrati.

Koji kut Bosne ja trebam posjetiti danas? Ja sam pocela paniciti. Ja sam trebala biti na putu prije sat vremena.

Onda sam se sjetila. Nakon veoma izazovne sedmice i intenzivnog dana planiranog za sutra, mi smo odlucili danas duze spavati.

Ja sam ostala u krevetu do iza 10 sati i nisam se osjecala ni najmanje kriva zbog toga. Prosle sedmice, ja sam vozila do kraja zemlje i nazad, zaustavljajuci se u mnogim malim selima i gradovima.

Stotinu bosanskih imena prolijece kroz moju glavu, cekajuci na mene da organizujem svoje biljeske tako da se price mogu napisati. Kafa je bila beskonacna. Kada sam ja uspjela popiti sest fildzana kafe prije podne, ja sam znala da sam se navikla na Bosnu.

Domacica sjedi na maloj stolici blizu stola, oko kojega ostatak porodice sjedi na kaucu. Ona postavlja tacnu sa malim soljama i tanjiricima, i postavlja kocke secera i slatkise.

Vruca dzezva kafe je iznesena, ona je mijesa, smijeseci se. Kocka secera je stavljena u svaku soljicu, i zatim ona stavlja nesto pjene. Kafa je nasuta i dodano je malo vise pjene.

To je ritual kojega sam se ja nekada zgrazavala. Taj specijalni osmijeh napravljen od kafe je slao treptaje straha niz moju kicmu, znajuci da se gosti ne mogu zaustaviti na samo jednom fildzanu.

Ali sada, umjesto da se osjecam nervozno i ocajnicki pokusavam sakriti svoj prazan fildzan tako da ga domacica ne moze ponovo napuniti, ja sam se pocela zahvalno smijesiti dok sam je gledala kako mi nasipa vise crne tekucine.

Ovdje su bile planinske ceste i gradske ulice, i prevodioci koji su davali komentare o mojoj voznji.

"Zasto ga nisi pretekla? Imala si dovoljno vremena!" Ja cujem te fraze u mom snu, uvijek popracene sa nadolazecim coskom ili brdom, gdje ja mogu samo 10 metara vidjeti ispred sebe.

A kada smo konacno stigli do ravnine i ja mogla ubrzati na vise od 30 km na sat, komentari bi se promijenili.

"Ti vozis prebrzo! Bosanci ne voze tako brzo. Ti znas da americki vojnici prouzrokuju nesrece na bosanskim cestama." Uprkos mojim najboljim naporima, to nije nikada sasvim dobro.

Vidjeli smo janjad na rostilju, po strani ceste. Jadna stvorenja su bila zavezana za clanke i nabijena na kolac, samo cekajuci da naidju gladni motoristi na jelo. Ovdje su bila sela u kojima ima struje svaki drugi mjesec. Racun dodje, oni ne mogu platiti, i struje nestane.

Ljudi onda samo cekaju. Struja uvijek dodje. A kada dodje, oni je iskoriste sto bolje mogu, i cuvaju svoje svijece za sljedecu rundu tame.

Tu je bila mirisna zuta ruza od bake i vreca sirove vune od tetke. Pite svih vrsta, ponudjene od zena koje same melju svoje brasno. Krave, koze i ovce. Evropska posljednja moda. Ratne price i trenuci nade.

A sada, konacno, bilo je nesto sna.

17. Oktobar 2003

Nekada, vama stvarno treba Jeep.

U ocajnickoj potrazi za selom Mahrevici u petak, mi smo do krajnje granice doveli nasu Opel Astru-i nasu pamet. Iz Cajnica, u istocnoj Bosni, mi smo se nasli na nicijoj zemlji, gdje ceste postaju uze i uze, i gdje ljudi ima sve manje.

Beth i ja smo sa sobom imale prevodioca, Dinu. On je dobio upute od starca malo izvan Cajnica koji je nosio korpu jaja, ali mi smo uskoro otkrili da je put bio malo komplikovaniji nego sto nam je covjek rekao.

Dalje niz prasnjavu cestu, mi smo naisli na covjeka koji se borio protiv hladnoce noseci pletenu kapu i nekoliko slojeva dzempera i jakni vojnog stila.

"Mahrevici?" mi smo se proderali kroz prozor.

Covjek se nasmijao i pokazao na cestu sa svojim stapom. Njegov odgovor je brzo postao nasa recenica dana.

"Kada se asfalt zavrsi, idite lijevo.

Da li ste kojim slucajem vidjeli moje krave?" on nas je upitao, dok se Din gusio od smijeha prevodeci.

Mi smo mu rekli da, na zalost, nismo vidjeli zalutale krave, i mahnuli mu "hvala" prije nego sto smo zasli dublje u sumu.

"Samo budite oprezni," Din, bivsi vojnik bosanske armije, je rekao. "Mnoge stvari se desavaju na ovakvim mjestima."

"Mnoge stari" odzvanjalo je u mojoj glavi dok sam ja gledala u tamnu sumu koja je prijetila da proguta cestu. Sume istocne Bosne, samo kilometrima udaljene od Srbije, su obezbjedjivale zastitu mnogim Muslimanima dok su oni bjezali od srpskih snaga u toku civilnog rata.

Ovdje su takodjer ljudi bili masakrirani i baceni u zajednicke grobnice. Ovo mjesto je takodjer poznato po minskim poljima.

Asfalt je skoro zavrsio, kao sto nam je bilo receno. Skretanje lijevo nas je odvelo na kamenitu stazu. Ja sam mislila da je 5 km na sat bila razumna brzina, ali ova cesta je bila jedva prohodna i tada.

Kamenja su zveckala ispod auta dok sam ja vozila kroz rupe, krecuci se preblizu litica zaraslih travom koje su se nalazile pored ceste.

"Ja sam jednom izgubila cijeli rezervoar goriva na ovakvoj cesti," Beth je prokomentarisala otraga.

Kratko nakon njezinih utjesnih rijeci, tu je bila boslesna skripa koja je bila popracena zveckanjem i onda tupim udarom. Ogroman kamen se stvorio na sred ceste, i auto je bilo zaglavljeno na njemu. Ja nisam mogla ici naprijed ili nazad.

Ja sam iskocila vani i pogledala ispod auta. Kamen je bio priljubljen uz trup auta, spreman da probije rezervoar za gorivo i ostavi nas zatecene u zemlji "mnogih stvari."

"Pusti mene da pokusam," Din je rekao.

On je sjeo za volan i poceo okretati tockove. Cudo se desilo i auto se polako pocelo kretati naprijed, skripeci sve dok sam se ja molila Bogu da sve ostane u jednom komadu.

Sve je dobro proslo, i mi smo opet posli na put. Ali cak i sa prednoscu koju donosi pokretljivost, potraga za Mahrevicima je bila bezuspjesna. Mi smo se vozili naprijed-nazad, i nestrpljivo pamtili nasa skretanja. Mi smo otisli u sumu dokle smo smjeli, prije povratka nazad.

Vracajuci se svaki put tamo gdje se asfalt zavrsava, mi bismo duboko uzdahnuli i opet krenuli da pokusamo sporednu cestu pokraj koje smo prosli. Ja sam zaustavljala svoje disanje na svakom cosku, nadajuci se da ce se selo pojaviti.

Mi smo prisli strmom brdu, i ja sam izasla iz auta da vidim ima li kuca u dolini ispod nas. Nije bilo nicega. Moj dah se zamrznuo u zraku ispred mene dok sam ja gledala u pogled koji je bio milje suma i livada, koje se spajaju u Srbiju ravno preko doline.

Ja sam se suzdrzala da ne vrisnem, "Mahrevici!" u naporu da nadjem selo. Odbacena i razocarena, ja sam se vratila u auto. Ja sam sebe zamislila kako sjedim za svojim stolom u Jutici, uvijek znajuci da smo bili tako blizu, a nismo uspjeli.

Ja sam vidjela novinski clanak sa cijelim paragrafima praznog prostora, cekajuci zauvijek pricu iz Mahrevica. Ali te nocne more se nisu ostvarile. Kada smo skrenuli na cesti, mi smo vidjeli kamion sa drvima, koji je isao prema nama.

Nakon sto smo se vratili da mu dadnemo prostora, Din je otkrio da je vozac prolazio pored sela. Mi smo pratili kamion dok nas nije doveo do drugog skretanja. I tu je bilo.

Da sam ja vrisnula "Mahrevici" sa litice prije sat vremena, ja bih mozda cula odgovor. Ja sam stajala iznad sela, ali sam tako intenzivno gledala preko doline da nisam pogledala dole, gdje je mali broj kuca i ovaca sacinjavao zivot ljudi tamo.

Mi smo vidjeli najvece gradove u Bosni i najmanje zajednice. Sa samo dva dana preostala u Bosni, ja u potpunosti ocekujem da cu biti ocarana ovom raznolikom i fascinirajucom zemljom jos makar nekoliko puta.

16. Oktobar 2003

U Srebrenici, divljanje civilnog rata i etnickog ciscenja nije samo vidljivo kao u mnogim drugim bosanskim gradovima.

U Srebrenici, to vas gadja ravno u lice. To je nadmocno i zagusljujuce. Ja sam stajala u porusenim zgradama koje su bile otvorene sa svih stana, ali nisam mogla disati.

Ovo mjesto nije ni nalik na druga. Ljudi zure ulicom, iduci na poslove koje ja nisam vidjela da ima. Djeca igraju fudbal i odbojku u skolskom dvoristu gdje su se desila masovna ubistva tog krvavog juna 1995. godine, gdje se, mnogi ljudi iz Srebrenice kazu, jos uvijek po noci moze cuti vristanje koje odzvanja iz proslosti.

Samo pet minuta od tog skolskog dvorista je srpsko pravoslavno groblje. Ono je ispunjeno ukrasima, crnim nadgrobnim spomenicima od mermera sa slikama preminulih. Sada su mnoga od tih lica okrnjena.

U ovom groblju, pravoslavci su postavili stolice, cak i male stolove. Na grobovima se nalaze fildzani i tanjirici ispunjeni jakom kafom po kojoj je Bosna poznata.Tu su konzerve pive i case soka.

Tanjiri sa bananama i narandzama, cak hljebom i sirom, svi gnjili, su sada hrana malim stvorenjima. Medju cvjetnim buketima su redovi cigareta. Cigare su zapaljene, i zatim postavljene sa filterom u zemlju, za preminule. Na kraju, one su samo dogorile.

Niz cestu od ovog groblja je memorijalno groblje Srebrenice, kojega je posvetio bivsi predsjednik Clinton proslog mjeseca. Tu se nalazi stotine muslimanskih grobova, oznaceni skromnim drvenim znakovima ofarbanih u zeleno. Datum smrti je 1995 na svakom od njih.

U gradu, Beth i ja smo stajali u praznom pozoristu, ispunjenom redovima prasnjavih, drvenih stolica, sa smecem i prasinom pod nogama. Samo kostur ove sobe na prvom spratu je ostao. Hladan zrak je puhao sa svih strana. Mirisao je samo na prasinu i hladnocu.

Ali mala djevojcica, zeljna da uci engleski, se nasmijala i mahnula sa svog balkona dok smo Beth i ja prolazile tuda. Onda je podigla kavez u kojemu se nalazila zuta ptica. Ta se djevojcica sa svojom dugom, plavom kosom, zivahnim ocima i pticom, isticala u ovom sivom gradu.

Ona je bila poput zracka u oku bosanske stare nene, cije se lice ne moze nasmijati, ali ciji je duh i dalje prisutan.

14. Oktobar 2003

Zena, koju smo zaustavili na ulici da nam dadne upute, je gledala u nase auto zacudjena. Ona je vrtila glavom i pokazala nam cestu kojom trebamo ici.

To je bila jednosmjerna staza, zarasla korovom, koja je isla tacno kroz polja i nestajala negdje iza coska u posumljeno podrucje. "Ona kaze da mi trebamo parkirati auto i hodati,"

Ifeta je rekla. Mi smo uzeli nase stvari i poceli se skijati medju balama sijena i kroz polja. Samo malo iza coska su se nalazile male barake, zasebne zgrade i redovi kukuruza. Macke su gonjale jedna drugu medju cvijecem, a kokosi su kokodakale po dvoristu.

Krava je pasla na livadi, a dovoljno drva za lozenje je bilo slozeno ispod prozora. Vrata na kuci s bijelim skurama u centru svega toga su se otvorila i Aisa, Ifetina tetka, je izasla vani.

One su pale jedna drugoj u zagrljaj. Devetnaest godina razdvojenosti i nesigurnosti je nestalo na oronuloj verandi ispred kuce. Slojevi rucno napravljenih tepiha koji su pokrivali svaki pod u kuci su nas pozivali da udjemo, dok smo mi po muslimanskoj tradiciji, ostavljali cipele ispred ulaznih vrata.

Aisa nas je posluzila kafom dok je kuhinju ispunjavao miris sirnice koju je ona tada pekla. Kuhinja je bila topla od peci na drva, ali je ostatak kuce bio hladan jer je jesenji vjetar puhao kroz otvorene prozore donoseci sa sobom miris jabukovih drveca s izvana.

Kuca je bila ispunjena hirovima. Dva pera su strsala iz cipkane zavjese u kuhinji. Svezanj oraha visi iznad vrata. Zdjele jabuka i tikvi zacinjavaju sobu. Iako je ona mala zena od 73 godine, Aisa je bila konstantno u pokretu. Ona je trljala jezgra kukuruza sa klipa i hranila pijetle iz ruke.

Ona je stajala pod odrinom drzeci zdjelu dok je njezin muz Mustafa kidao grozdove za njene goste. Kada je ona cula zov krave iz polja, ona je posla preko preko blata i pravo kroz livadu da povede svoj ulog na zelenije pasnjake. Cvijece je nasumice posadjeno.

Ono cvjeta sa veoma malo paznje. Aisa je pazljivo otkinula jedan cvijet u punom cvatu sa njezinim radom-pohabanim rukama i ponudila nekoliko rijeci na bosanskom jeziku i osmijeh kada mi ga je dala.

Aisa i Mustafa nemaju telefon. Oni komuniciraju sa njihovih 10 unuka, od kojih neki zive na Floridi, preko mobilnog telefona njihovog sina koji zivi pored ceste. Neprohodnost njihove male staze njih ne zabrinjava. Ne mozete vidjeti parkirano auto u blizini kuce.

Ovaj par je iskusio dolazak i pad nekoliko vlada. Njihova imovina je bila pod vlascu nekoliko razlicitih drzava od kako su se vjencali. Ali tamo, bez pogleda na cestu i protok mijenjajuceg svijeta koji sa sobom donosi, nista od toga nije bitno.

Ovdje oni imaju sve sto im je potrebno.

13. Oktobar 2003

Mi smo primjetili crveno-bijeli znak sa ceste koja vodi do dvorca Stari Grad u Velikoj Kladusi. On se nalazio na dnu nasipa, postavljen iza plocnika pokrivenog drvecima koja su se nadvijala iznad njega.

"Da li bi te bilo strah da sidjes dole i stanes pored znaka?" Beth me je upitala. Bez daljnjeg razmisljanja, ja sam sisla niz nasip i nasmijesila se za kameru, znak pokazujuci liniju bezbjednosti za podrucje sa minskim poljima iznad moje glave.

Kao Amerikanci, prvi znak za minska polja koji smo mi vidjeli je bio nesto poput novosti. Mi smo upirali prstima i uzbudjeno vristali. Mi smo se navikli da usporimo auto za brzinsko slikanje.

Opasnost nas je fascinirala. Samo jucer sam ja stajala ispod takvog znaka, smijuci se. Kakva sam ja budala bila. Kako bi mi se mjestani podrugivali da su me takvu vidjeli. Bezbroj zivota je bilo izgubljeno u minskim poljima, a ja sam svela tu strasnu stvarnost na jednu fotografiju.

Nije da ja nisam ozbiljno razmisljala o minskim poljima. Ovdje u Bosni, ja prvo pregledam podrucje oko mene za znakove zivota, pa tek onda zakoracim. Civili u invalidskim kolicima se kotrljaju niz ulice, jedva u mogucnosti da se krecu po gradu koji nema nikakvog pristupa za invalide.

Tri clana Ifetine porodice u Sarajevu hodaju na protetskim nogama zbog minskih polja. Jedna od njih, vitka zena sa dugom, tamnom kosom, se nasmijesi svaki put kada zeli da sjedne ili ustane. Tada se ona smije za svog jednogodisnjeg sina, ali osmijeh brzo nestane cim on okrene glavu.

Trupe iz cijeloga svijeta patroliraju ulicama bosanskih gradova da odrzavaju mir, ali oni ne mogu nista uciniti o minskim poljima. Po tome kako se ciste minska polja u ovome trenutku, procjenjuje se da ovaj posao nece biti gotov za narednih 20 godina.

Cak i kada minska polja budu "ociscena", najbolja garancija koju vlada moze dati je 99.6 procenata. Svaki dan ljudi formiraju grupe i ispituju svaki inc poznatih minskih polja, riskirajuci svoje zivote da bi se Bosanci raseljeni zbog rata mogli bezbjedno vratiti na svoju imovinu.

To je opasan, intenzivan posao, cak i za trenirane minske strucnjake. Sav taj rizik za 99.6 procenata. Za porodice koje nemaju gdje drugo ici, ta 0.4 procenta mogu biti veoma zabrinjujuca.

Sve dok se minska polja u Bosni ne ociste sto je vise moguce i dok se ostatak mina ne detonira, Bosanci ce zivjeti sa dnevnom stvarnoscu rata. Vozeci se nazad iz Velike Kladuse, mi smo prosli pored posumljenog podrucja sa bombardiranim kucama koje su izvirivale oko drveca.

Podrucje je bilo obljepljeno jarkom zutom, plavom i crvenom plasticnom trakom koja je bila oznacena "minska polja." Mi smo izasli iz auta i intervjuisali bosanskog majora koji je nadgledao operaciju rasciscavanja mina.

Nakon intervjua, Nufeta, nas prevodilac, je uzdahnula, okrenula se oko sebe i pregledala podrucje.

"Prije dvije godine sam ja ovdje dovela svoju porodicu na piknik. Tada nisu bila oznacena minska polja."

9. Oktobar 2003

Bio je hladan, tmuran dan u Sarajevu. Jucerasnji snijeg se zadrzao po krovovima do podne, kada ga je kisa isprala, stvarajuci lokve u rupama po cesti.

Ali gradsko stanovnistvo se i dalje brinulo o njihovom obozavanom gradu u dolini, i nastavilo sa svojim dnevnim ciscenjem ulica i pranjem prozora.

Uvijek moderni ljudi u centru se nisu dali omesti zbog tamnih oblaka, i samo su otvorili svoje crne kisobrane koji su pokrivali njihovu dobro skrojenu odjecu. Nakon sto se zavrsio, ono sto sam ja smatrala dugim intervjuom jer je bio na njemackom jeziku, ja sam prisla nasem ogromnom, zutom bloku od cigle, koji je inace poznat kao sarajevski Holiday Inn.

Mi smo se vozili liftom do treceg sprata i otisli do nasih soba. Ali, kada smo stigli do njih, naravno, nasi kljucevi nisu radili. Dobro dosli u Bosnu. Iduci prema liftu ("Nije se tako lako vratiti dole," Kristina je mrmljala) mi smo posli na recepciju.

"Mogu li se nasi kljucevi programirati da rade cijelo vrijeme naseg boravka ovdje?" ja sam pitala. Recepcionarka je izgledala kao da je to zabavlja. "Ja Vam mogu uciniti da kljucevi rade do devetnaestog," ona je odgovorila. "Ali, mi ostajemo do dvadessetog," Kristina je rekla.

Recepcionarka je vrtjela glavom-opet-zabavljena. "U tom slucaju, meni treba ovlastenje da Vi mozete ostati ovdje do dvadesetog," ona je rekla. Naravno. Trebali smo znati. Zasto mi nismo mislili na ovlastenje? Nista nije jednostavno. Od tacke A do tacke B cete naici na deset prepreka i naravno moracete se zaustaviti na kafu.

Ali nakon pocetne frustracije, nakon sto sam bila primorana da setam a ne da trcim, ja sam shvatila da ja primjecujem zivot oko sebe kada hodam. To je divno. Trcanje otkriva unistenu robnu kucu, sivu, koja se prostire duz cijelog bloka. Ali setnja mi dopusta da primjetim kako muskarci sjede, igraju sah puse cigarete i dijele zivot.

Trcanje, to su vijesti granata i miniranih polja. Setnjom, vidite ruze koje jos uvijek cvjetaju u oktobru i koje se penju po oronulim zidovima na kojima je napisan grafit "Ne zaboravite Srebrenicu."

U Americi, Bosanci kazu, ljudi rade toliko mnogo da novac ne znaci nista. U Bosni, oni kazu, ljudi nemaju novca, ali uzivaju u zivotu i drustvu drugih.

8. Oktobar 2003

"Neeeeeeeeee!"

Kada je taj uzvik izasao iz mojih usta, on je odjekivao sa Kremlina u Moskvi do kafea Santiaga i nazad.

Auto, nasa obozavana Opel Astra, je nestalo.

Dok sam ja uzasnuto pritiskala dugme za otvaranje auta na kljucu, taj poznati "bleep-bleep" se nije nigdje mogao cuti. Nakon sto sam se rano probudila, napunila sam rezervoar goriva da bismo mogli krenuti na put u Gorazde. Vracajuci se nazad u hotel da pokupim ostatak tima, ja sam odlucila da ne parkiram na hotelskom parkingu.

Umjesto toga, ja sam otisla iza zutog bloka Holiday Inn-a i parkirala gdje se parkiraju mjestani i gdje sam se ja nekoliko puta ranije parkirala. Ali, samo 20 minuta kasnije, kada smo Beth i ja dosle iza coska zgrade, ja sam bacila pogled na mali narandzasti Yugo ispred kojega sam ja bila parkirana, ali moje mjesto je bilo prazno. Bilo je prazno kao opljackani grob. Sva druga auta su jos bila tamo, ali nase se nije moglo nigdje vidjeti.

"Ono je nestalo!" ja sam rekla Beth. Njezino lice se pretvorilo u kamen. Ne samo da je nase auto nestalo, nase torbe, ukljucujuci novac i kompjutere su takodjer nestali. "Moje slike," ona je kukala, izgledavsi kao da je bila spremna da obuce crninu i provede ostatak zivota u zaljenju. Mi smo otrcali nazad u hotel, gdje su Kristina i nasi Bosanci cekali. Ja sam lupala sakom po recepciji hotela, zahtijevajuci brzu uslugu u zemlji gdje je rijec "zurba" psovka.

"Oni ovdje kradu auta!" Ifeta je ozbiljno rekla, i onda me potapsala po ramenu na nacin koji je obicno rezervisan za uvjeravanje. "Policija" rekao mi je hotelski sluzbenik, i Fikret, Ifetin zet, mi je dao znak rukom da ga pratim. "O, ne brinite se, policija ima vase auto!" Ifeta je kazala. O, naravno, ja sam u sebi mislila. Nemojte se brinuti?? Price o velikim kaznama i podmicivanjima su mi napunile glavu dok smo Fikret i ja ulazili u taksi.

"Uzmi svoj novac!" Ifeta se derala za mnom, dok su Kristina i Beth stojeci pored nje, pale jedna drugoj u narucje. Mi smo se bez ikakve zurbe vozili kroz Sarajevo, dok sam ja uzasnuta, po cesti trazila odbjeglog cetnika kako vozi nase auto. Taksi se zaustavio pored velike kapije na vrhu koje se nalazila bodljikava zica, i koju su cuvali strazari gledajuci u nas kroz dim cigarete. Fikret je popravio svoju koznu jaknu, procistio grlo i razmijenio par rijeci sa strazarima. Oni su otvorili kapiju, i ja sam brzo usla za njim u ogroman parking pun auta.

Ja sam zurila kroz redove, dok je moj pogled lutao kao poludjeli, divlji zec, dok sam ja cijelo vrijeme pritiskala dugme na kljucu. Na pola puta, izmedju poliranog Audija i smrskanog Yuge, ono je stajalo. Ja sam otvorila prtljaznik auta, i pronasla sve nase stvari u savrsenom redu. "Plati sada," Fikret je rekao, koristeci vjerovatno jedine dvije rijeci engleskog jezika koje on zna. On je napisao "131 km" u mojoj biljeznici, sto je jednako sumi od 75 dolara. Ja sam izvadila novcanice i Fikret ih je podijelio strazarima.

Mi smo usli u auto i ja sam pala po volanu. "Dobro!" Fikret je rekao sretno, i mahnuo nam. Tim je jos uvijek cekao ispred Holiday Inn-a kada smo se mi vratili uzvicima odusevljenja. Sva ostala auta parkirana na tom podrucju su jos uvijek bila tu. Naucena bosanska lekcija: ako oni znaju da imate novca, oni ce ga nekako dobiti od vas.

Opovrgnuti mit o Bosni: "Bosanski vozaci su ludi." "Oni nisu stvarno ludi. Ja vise volim izraz "puni samopouzdanja."

Recenica dana: "Ova kafa je jaka. Citaj jaca."

6. Oktobar 2003

Auto je naglo zakocilo duz seoske ulice, i Beth je iskocila vani trceci za cobanicom koja je krivudala niz usku, blatnjavu stazu tek dovoljno siroku za jedno malo auto.

Fikret, Ifetin zet, je takodjer izasao vani i trcao za njom, zovuci pognutu zenu. Cim se auto parkiralo, ja sam posla niz ulicu, nadajuci se da cu uspjeti uslikati dnevni zivot muslimanskog seljaka u Bosni. Ali, Ifeta i njezina zaova Fatima, nisu osobe koje mozete ostaviti iza vas.

Oni su bili odmah iza mene, i kada nam je cobanica nesto dobacila, one su se pocele grohotom smijati. "Ona je kazala, 'Ja nisam izbjeglica!'" Ifeta je rekla kada je dosla do daha. Ova zena je ocigledno bila predmet drugih fotografija. Ifeta je objasnila da cobanica vjerovatno prodaje vunu, dok je ona oprezno hodala kroz blato u svojim crnim barsunastim petama.

"Ova zena je to radila cijeli rat," Ifeta je rekla dok joj je Fikret dobacivao. "O, ova druga zena je iz Srebrenice!" To me je zaustavilo u koraku. "Srebrenica?" ja sam rekla, okrecuci se da vidim, lijepo nasmijeseno lice Muslimanke, koja je stajala u vrtu njene razorene kuce. Ovdje su se uhvatila dva trenutka. Beth je vec bila na dnu ceste i hodala kroz lokve, a ja sam samo stajala i slusala zalosnu pricu zene koja je prezivjela jedan od najkrvavijih masakara rata.

Njezine oci su pricale pricu prije nego sto su rijeci izasle iz njezinih usta. To je bila Bosna u jednom divnom trenutku. Nakon sto smo napustili porodicnu kucu u Semizovcu kasnije toga dana, Beth i ja smo odlucili da se popenjemo na planinu, istu planinu koja nas je ocarala kada smo prvi dan stigli u Bosnu.

Mi smo se vozili okolo, jedva skrecuci po uskim ulicama kada sam se ja nasla na pogresnom smjeru. Zaustavili smo se u blizini groblja koji visi po strani planine. Nadgrobni spomenici su nagomilani kao i kuce koje ih okruzuju, a svjeza zemlja je bila gurnuta na kosu stranu perimetra i popunjavala svako moguce mjesto.

Postalo nam je hladno kada je sunce zaslo, i iznenadan zov muzejina je odzvanjao iz dzamije u gradu ispod. Onda druga pjesma, i jos jedna. Dvanaest dzamija iz dvanaest susjedstva je pocelo pozivati ljude zajedno, i svi su se mogli cuti iz groblja na planini. Dok smo mi hodali medju grobovima, muzejin se mogao jasno cuti.

Ja sam stajala u centru groblja i cula ih iz svih pravaca, cak i iznad mene, na vrhu planine. Kuran je odzvanjao medju nadgrobnim spomenicima mnogih koji su zbog njega poginuli. Nemoguce je opisati ovaj trenutak. Kada bi mi neko rekao da se sutra moram vratiti kuci, ja bih otisla znajuci da je samo ovo bilo vrijedno puta.

5. Oktobar 2003

Ja sam vidjela kako nasem autu prilazi djecak samo trenutak prije nego sto je podignuo svoju cetku i pitao da li moze oprati prozore. U tom trenutku, mala djevojcica je pruzila ruku kroz moj otvoren prozor i trazila novac.

Prosle noci, mi smo posmatrali sarajevski nocni zivot i ljude koji prolaze kroz stari grad obuceni po posljednjoj modi. Mi smo vidjeli skupe restorane i celularne telefone. Ali, bogata fasada ovoga grada ne moze sakriti borbu koju vode mnogi Bosanci. Mladi peraci prozora nisu mogli imati vise od osam godina.

U centru grada, odrpane mlade zene s bebama u narucju prose, a stare zene cuce u coskovima i tresu konzerve sa sitnisom. Opet sam cula glas mujezina, koji poziva muslimane na molitvu, ali ovoga puta sam ja pozurila u dzamiju, skidajuci cipale i stavljajuci moju kosu ispod sala na vrijeme da uhvatim pogled na vjernike koji se mole prema Meki. Dzamija se nalazila usred starog grada i bila je okruzena nadgrobnim spomenicima. Nadgrobni spomenici su veliki dio Sarajeva.

Oni nasumice nicu iz zemlje, i u nekim dijelovima se prostiru miljama. Stari, oronuli, sivi spomenici su tu od prije rata, i oni su obicno smjesteni u centralnom dijeluu groblja. Ali, oko njih je pruzeno na hiljade bijelih znakova. To je za one koji su poginuli u ratu. Stojeci na planini, to izgleda kao da nadgrobni spomenici cine polovinu grada.

* * *

Na nogometnoj utakmici kasnije toga dana, divlji navijaci nisu u pocetku bili toliko van kontrole koliko sam ja cula da znaju biti. Onda su poceli sa vatrometom. Dernjava i navijanje je bilo pojacano letecim vatrenim loptama, koje su cesto isle u pravcu policije koja je okruzivala igraliste, drzeci stitove. Bosanska nogometna verzija navijaca-mladici vriste i udaraju po bubnjevima i tjeraju rulju da bude toliko glasna da se trese pod stadiona.

Svi su pricali o tucnjavama, i koliko je tamo opasno, a posebno za Amerikance poput nas. Mi smo kasnije culi da su navijaci dosli do igralista nakon sto smo mi otisli, a policija se pokusavala boriti sa njima u pokusaju da zaustave konfrotaciju izmedju navijaca dvaju timova.

Samo dolazak na utakmicu je bilo vrijedno iskustvo. Nakon sto smo dobili odobrenje od strazara, mi smo bili upuceni da idemo do policajke, koja me je detaljno provjerila. Ali bezbjednost je bila neophodna. Bilo je za ocekivati da ce se tucnjave nastaviti po gradu cijelu noc, a nasa predvidjanja su bila potvrdjena jakom policijskom prisutnoscu dok smo vozili nazad u hotel.

4. Oktobar 2003

Ovo je bio dan saha i noc plesa. U nasem traganju za celularnim telefonom, naisli smo na sahovske table i figure prirodne velicine, koje su bile postavljene na pjesackoj zoni, koju je okruzivala gomila muskaraca.

Figure su bile do koljena, ali su lagane isto kao i njihove minijature. Tabla je naslikana na betonskom plocniku, i velika je skoro sest stopa. Dok je svaki igrac pomjerao plasticne figure po tabli, posmatraci su davali komentare i klimali glavama odobravajuci pokrete. "CNN?" pitao je neki covjek, vidjevsi Beth sa njenom kamerom. "Ne, novinar iz Amerike," ja sam rekla, koristeci bosansku rijec za "reporter."

Kasnije, setajuci po starom gradu, mi smo vidjeli jos jednu sahovsku igru. Ona se odrzavala u dvoristu gdje se nekada nalazilo nekoliko visokih zgrada. Te su zgrade sada rusevine, bombardirane i poravljene. Sa ovakvom pozadinom, stari Bosanci se okupe sa ponekim mladim amaterom, da se druze.

Stariji ljudi dijele svoju umjetnost sa mladjima i prenose tradiciju koja je vec generacijama ukorijenjena u njihovu kulturu. Ali, Amela i njezin rodjak su se brzo umorili od te scene, i nastavili hodati kroz grad, i kasnije otisli u klub. Klub je bio pun mladih ljudi koji su sjedili kao u restoranu, pili bosansko pivo i cekali da pocne svirati ziva muzika.

Kada je muzika pocela, mjesavina americkog tehna i ritmova s Istoka je mnoge ponukala da se ustanu, nasavsi nacin da plesu izmedju stolova koji su bili sest inca odmaknuti jedan od drugoga. Sarajevo je puno suprotnosti. Psi i macke lutalice hodaju ispred izloga prodavnica u kojima su izlozene Dior tasne.

"Pazite na svoje stvari" je bilo konstantno upozorenje. Srbin, komsija Ikinih rodjaka se nedavno vratio u svoju kucu, i zivot se normalno razvija.

"Ako Musliman nije nekoga izgubio u ratu, oni nemaju nista protiv da Srbin zivi pored njih," Iki objasnjava. Dvojica dobrocudnih policajaca cuvaju kancelariju bosanskog predsjednika u centru grada, koji su dobrovoljno otvorili vrata nakon sto smo mi u sali uhvatili za bravu.

Nocni klub ispod Holiday Inn-a ima vise obezbjedjenja, sa metalnim detektorom i kompletnom pretragom stvari. Beth, Kristina i ja smo uzbudjeno pricali sa strazarima, ali Amela i njezin rodjak su samo slegli ramena, zeleci da nastave sa obilaskom. Oni nisu vjerovali da je nemoguce priblizite se Bijeloj kuci na isti nacin.

Mitovi o Bosni koje smo mi uspjesno otklonili: (ovo je rad u toku)

1. "Svako u Sarajevu prica engleski." Mi se ne mozemo pozaliti. Cini se da oni uce engleski kao sto mi ucimo francuski ili spanjolski u srednjoj skoli. Ali, Bosanci su vrlo susretljivi po prirodi, i oni nece dopustiti da pitanje prodje bez odgovora, a narocito kada su u pitanju upute. Cini se da vise Bosanaca prica njemacki nego engleski jezik. (provjerite sutrasnje biljeske za drugi mit.)

P.S. Ja sam pronasla svoj istinski poziv: vozac po istocno-evropskim putevima. Ja se ovdje osjecam kao kod kuce, sto predstavlja mali problem. Svako, cak i Bosanci, kazu da je ovdje voznja ludilo. Ja sam konacno shvatila zasto svako trubi iza mene kada vozim u Americi.

3. Oktobar 2003

Bilo je kasno poslije podne, i ja sam vozila crnu Opal Astru, ocajnicki pokusavajuci da se drzim u korak sa malim crvenim autom koji je vodio put. U centru Sarajeva su se druga auta ubacivala izmedju naseg auta i auta naseg vodica. Ja sam izgubila auto naseg vodica tri puta, ali nas "momak" (ne vodic, nego momak-tako se stvari odvijaju ovdje u Bosni.

To je uvijek "ovaj momak zna ovog momka" ili "mi cemo poslati ovog momka sa vama" ili cak, kada sam ja ugovarala nacin da nas neko odveze do terminala, predstavnik agencije je rekao "sacekajte da zovnem ovog momka"- i prepreke koju su bile na nasem putu su brzo nestale) nas je nekako uputio, klimanjem glavom i veoma malo engleskog.

Ali voznja u gradu po cestama sa vise traka, nakrcanim autima i ocajnom, zalutalom djecom, nije nista u usporedbi sa voznjom u jednoj traci koja vodi planinskim putem do Bekticeve kuce.

Produzetak grada Sarajeva, ovo predgradje ima pogled na cijeli grad. Mi smo vozili krivudavim planinskim putem, a na svakom okretu ste mogli vidjeti jos jedan izuzetan pogled. Djeca su se igrala po uskoj cesti, a prodavaci voca su imali svoje standove u malim prostorima izmedju kuca. Uprkos veoma malom prostoru, auta iza nas su s nestrpljenjem svirali kada sam ja usporila da budem sigurna da necu nista udariti.

Nekako smo uspjeli stici sigurno do kuce-betonski blok koji je samo jedan takav od hiljada. Mnogi su u razlicitim stadijima izgradnje; vecina ih pokazuje rupe od metaka i granata. Ali svaka kuca, koja stoji na svom vlastitom dijelu planine, ima izuzetan pogled. U Sjedinjenim Americkim Drzavama, na takvoj zemlji bi bile smjestene kuce vrijedne milion dolara.

U Bosni, susjedi pomazu jedni drugima da postave cementne blokove i posade redove paradaiza. Da dodjete do Bekticeve kuce, morate parkirati auto na cesti, proci kroz baste i vrtove nekoliko drugih kuca. Tada stignete na stazu, preskocite preko napola izgradjenog zida od cigle, idete kroz hrpu sljunka, niz drugu stazu dok konacno ne stignete do broja 127. Ovo je bio dug dan. Kada smo prosli kroz oblake i sisli u Sarajevo, ovaj mali grad je izgledao kao da je smjesten negdje u planinskom regionu Njemacke.

Ali, sto smo se vise priblizavali zgradama, postalo je sve ociglednije da su mnoge od njih bile djelimicno ili potpuno ostecene bombama ili granatama. Neke parcele su se pretvorile u gomilu krsa.

Avion je sletio, i Amela sa Beth i Kristinom, je odmah prosla kroz carinu i otisla da se vidi sa rodjacima koji su ih cekali. To je bio emotivan sastanak, ali Iki i ja smo ostale iza njih sa "osobom koja provjerava prtljagu."

Nakon sto je zahtijevao "nominalnu" napojnicu od zene koja je cekala deset godina da vidi svoju porodicu, ona i ja smo konacno prosli kroz carinu. Suze su tekle, i onda je doslo vrijeme za akciju. Mi smo napustili aerodrom da iskusimo Bosnu-predivnu zemlju punu suprotnosti.