Ikine internet biljeske:
19. Oktobar 2003

To je bio dan gorcine i radosti za Ifetu.

Dok je ona pakovala svoje torbe u nedjelju uvecer, ona je pricala o tuznim trenucima kroz koje je prosla u ovih 18 dana.

"Najbolji trenutak u Bosni? Ja ne mislim da sam ga imala ovog puta," ona je rekla. "Imala sam samo teske trenutke. Ja sam sretna da vidim moju porodicu ovdje, ali nisam bila sretna u Bosni."

Iz njenog udobnog stana u Jutici, Ifeta nije mogla ni pomisliti sta ce ovaj put znaciti za nju. Kada je punila svoje torbe poklonima za svoju porodicu u Bosni, ona nije znala da ce lesevi za koje ona vjeruje da pripadaju njezinim clanovima porodice, biti pronadjeni dok te iste torbe budu prazne.

Kada je ona sjela u avion u Njujorku prije dvije i po sedmice, mogucnost otkrivanja kako je njezina porodica umrla i ko je odgovoran, nije bila opcija. Sada, ona je blize pronalasku istine, nego ikada. Prvog dana u Bosni, ona je rekla da se nece nikada vise vratiti; ovaj put je bio njezin prvi i zadnji, ona je kazala.

Sada, ona ima razlog za povratak.

"Ja se moram vratiti u Bosnu, ja moram sahraniti svoju porodicu," Ifeta je dodala.

Ali, sada pocinje cekanje. Ona je dala uzorke krvi tako da se kostana srz iz leseva koje je ona pronasla moze testirati da se vidi da li je ona u pravu.

Njoj je bilo receno da ce se njezin slucaj ubrzati, ali ona ne zna koliko to moze potrajati. Do tada, povratak u Jutiku je dovoljan da se ona nasmije.

"Ja cu vidjeti svoju kcerku Dinu ponovo," ona je izjavila. "Sutra!"

16. Oktobar 2003

Sa samo tri preostala dana u Bosni, Ifeta mora obaviti neke poslove.

"Ovdje su zubari tako jeftini," ona je rekla. Sinoc, ona je zapocela proces pravljenja zubne proteze kod bosanskog zubara u blizini Sarajeva.

Njoj treba nova proteza, i pravljenje proteze ovdje ce biti jos jedna uspomena na njezinu domovinu. "Ja cu to ovdje uraditi da imam uspomenu na Bosnu," ona je kazala.

To bi trebalo biti gotovo u subotu. Ona nije zabrinuta o tome da se treba naviknuti na novu protezu prije povratka u Sjedinjene Americke Drzave.

Ona ima povjerenja u rad bosanskog zubara. "Ja imam svoju staru protezu, pa ako ova ne bude odgovarala, ja cu je samo baciti u smece," ona je izjavila.

"Ali, ovaj zubar je dobar, tako da nece biti problema." Ifeta je provela nesto vremena kupujuci stvari u Sarajevu za sebe i njenu kcerku Dinu, koja nestrpljivo ceka da se njena majka vrati kuci.

"Dina je rekla preko telefona da ona nece ici u skolu u utorak," Ifeta je kazala. "Ona zeli ostati kuci sa nama. Ja sam rekla da je to u redu. Ona je plakala, ali ja sam joj rekla, za tri dana, sve ce biti u redu."

13. Oktobar 2003

Ifeta je putovala u Travnik da posjeti porodicu Melise Bektic, njezine snahe koja zivi u Jutici.

Melisina majka je nedavno umrla nakon duze bolesti, i premda Ifeta nije nikada upoznala Melisinu porodicu, ona je odlucila da uputi svoju sucut u formi posjete.

Porodica se osjeca prevarenom, ona je rekla, zbog toga sto je jedan rodjak planirao posjetiti Jutiku da dadne krv i pokusa spasiti zenu, ali nije dobio vizu iz americke ambasade na vrijeme.

"Oni su ljuti zato sto je ona umrla," Ifeta je dodala. "Ljudi iz ambasade mu nisu dali sansu." Ifeta se osjeca skrhana tugom u Bosni.

"Iduci ponedjeljak se priblizava, hvala Bogu," ona je kazala. "Ja se zelim vratiti kuci i vidjeti svoju kcerku Dinu. Moja kcerka je rekla, mama, ja cekam, ali ne mogu jos dugo cekati."

Ifeta jos uvijek ceka da cuje o tome da li je DNA uporedjen sa ostacima koje je identificirala u Gorazdu prosle sedmice. Ako ne primi odgovor dok ne krene nazad, ona je izjavila da ce se vratiti u Bosnu.

"Ali poslije toga, vjerujte mi, ja se vise nikada necu vratiti," ona je dodala.

9. Oktobar 2003

Ifeta je drzala dva para Birkenstock klompi. "Ja sam kupila dva para," ona je rekla. "Jedan za mene, jedan za nekog drugog." Trenutak kasnije ona se pojavila sa dvije srebrene tacne.

"Jedna za mene, ponovo," ona je kazala, smijuci se. Nakon nekoliko stresnih dana, Ifeta je provela jutro kupujuci u Sarajevu sa svojim zetom, Zahidom Bekticem, koji je dosao autom iz Svedske da posjetu nju i Amelu.

"Oh, nama je bilo zabavno," ona je izjavila. Mnogi rodjaci su nazvali sa rijecima ohrabrenja za Ifetu od dana kada je posjetila mrtvacnicu u Gorazdu, gdje ona vjeruje da je vidjela leseve svoje majke, oca i brata.

"Moja tetka je rekla, duso, ti imas veliko srce. Ono je jako," Ifeta je dodala. "Ja mislim da imam jako srce."

8. Oktobar 2003

Ja sam bila kuci cijeli dan zbog toga sto je tako hladno vani. Ja sam iznenadjena da pada snijeg.

Previse je rano za to. Ja mislim da snijeg pada zato sto smo mi tu. Ja sam iznenadjena zato sto snijeg nikada ne pada tako rano. Vani je tako hladno, pa sam odlucila ostati kuci i moj zet danas stize iz Svedske.

Oh, to je veliko iznenadjenje. Mi smo mislili da mozda on nece doci, ali nismo bili sigurni. Ja sam rucala kod rodjaka. Imali smo puno hrane. Ja sam jela krompire, piletninu, teletinu i salatu. Kolac za dezert. Bilo je lijepo. Mi smo pricali o svemu.

Malo smo plakali, ali je sada sve u redu. Ja sam zvala covjeka u federalnom komitetu (za identifikaciju tijela). On je rekao da ce pogurati stvari. To bi moglo potrajati dva mjeseca ili sest mjeseci. On ne zna. Niko ne zna.

6. Oktobar 2003

Ifeta je hodala prometnom ulicom, ostavljajuci ostatak njezine grupe da ceka na zeleno svjetlo. Ona se okrenula i smijala. "Ja nikada ne cekam," ona je rekla.

"Prije u Sarajevu, ja nikada nisam gledala je li crveno ili zeleno svjetlo." Iduci na posao jednog dana prije rata, ona je dobila kaznu za neobazrivo prelazenje ulice. "Ja sam mu rekla da mi ne moze dati kaznu, jer idem na posao," ona je izjavila, smijuci se svojoj smjelosti. Ali, ona je ipak dobila kaznu. Kada je stigla na posao, ona je dala kaznu svome sefu.

"Ja sam mu rekla da je on treba platiti, jer je njegova krivica sto ja idem pjeske na posao," Ifeta je izjavila. Saobracaj je bio toliko los, da je ona poput mnogih gradjana isla svukuda pjeske umjesto autom. Nikada nije bilo gore nego za vrijeme Olimpijade 1984, ona je rekla, kada su zemlje iz cijeloga svijeta poslale svoje najbolje sportiste u Sarajevo. "Niste mogli voziti, jer je saobracaj bio tako spor," ona je dodala.

"Mogli ste samo hodati." Ona kaze da bi se lako izgubila kada bi danas sama hodala po Sarajevu. "Ja znam da bih se izgubila kada bih sama hodala, zato sto ja uvijek puno pricam," ona je rekla svojoj grupi, i onda im dala upozorenje. "Znam da je to tesko. Ali, ja sam zaista ozbiljna. Ne hodajte sami."

Uprkos potencijalnim opasnostima, hodanje je jedna od Ifetinih najdrazih uspomena o zivotu u Sarajevu. "Kada se vratimo u Jutiku, mi moramo poceti hodati okolo i natjerati svakoga da seta," ona je dodala. "Ovdje se svako seta, smije i prica. Ovdje se desio rat i ljudi nemaju hljeba, ali su oni ipak sretni."

5. Oktobar 2003

Dok je Amela navijala za Sarajevo na utakmici, Ifeta je uzivala u veceri od mesa kod kuce sa svojom rodbinom.

"Bosanci vole meso," ona je rekla. Zabava je bila opustena, ona je dodala, i porodica je imala sansu da pokaze kako su bili sretni sto je ona dosla u posjetu.

"Ja sam se veceras zabavila," ona je kazala. "Zabava je bila zaista dobra." Nakon sto je rodbina otisla, ona je slusala vijesti o utakmici. "Ne mogu vjerovati da Sarajevo gubi," ona je izjavila.

"Amela gubi," ona je dodala, s notom zabrinutosti koja se pretvorila u osmijeh. Ifeta se sprema da ide istocno u ponedjeljak ujutro, da posjeti nekoliko gradova u kojima je zivjela kao dijete.

4. Oktobar 2003

Ovaj rat je zaista ucinio dosta toga mojoj porodici. Ja zelim naci nesto dobro.

Ova dva dana, ja sam samo nasla ono lose. Ja Vam ne mogu reci kako je to tesko. Amela ne misli kao ja. Ona je mlada.

Ali, za mene je tesko. Ja sada osjecam da je Jutika moja porodica, moj grad. Ja tako osjecam za ljude u Jutici; ovo je moje mjesto.

Ja sam se tako osjecala i ranije, ali ne koliko danas. Da bivsi predsjednik Clinton nije dosao, svi bismo umrli. Da, mozda je napravio gresku sto nije dosao ranije, ali mozda nije mogao.

Da on nije ovo zaustavio, ko zna sta bi se desilo? On je otvorio vrata Bosancima da dodju u Ameriku. Sada oni mogu tamo zivjeti.

3. Oktobar, 2003

Ja sam sretna. Kada mogu vidjeti svoju porodicu nakon 11 godina, ja sam sretna. Ljudi sada zive ovdje zato sto je rat prestao, ali ovdje nema posla; nema nicega. Za sada, oni su dobro. Troje clanova moje porodice su invalidi (dvoje su izgubili noge, treci ima losu nogu, zbog granata). Oni rade ono sto moraju. Zivot je tezak, ali se zivi.