 |
 |
||
|
|
U Sarajevu, fudbalske strasti plamte Sarajevo, Bosna i Hercegovina -- Ako zelite u potpunosti shvatiti nivo intenzivnosti medju bosanskim fudbalerima u Jutici, Vi morate posjetiti Olimpijski stadion u glavnom gradu Bosne. Navijaci su u nedjelju poslije podne rekli da su oni spremni proliti krv za njihov omiljeni tim, ali su oni jedva pogledali na igraliste ili na tablu s rezultatom. Navijaci Sarajeva su bili previse okupirani ismijavanjem navijaca Zelje, koji su se njima jednako podrugivali. Samo se dva puta godisnje desi da se ova dva tima sretnu i tada se rivalstvo rasplamsa. Nasilje nije neuobicajeno. "Ja mislim da mi mozemo pobijediti u ovoj utakmici," rekao je Nihad Spahija, 16, navijac Sarajeva, obucen u crvenu i bijelu boju sarajevskog tima. "Drugi tim-oni su zaista losi." Kada su bosanske izbjeglice pocele pristizati u Jutiku, oni su sa sobom donijeli razonodu koja je u njihovoj domovini isto kao sto je fudbal u Americi. Nogometni tim Thomas R. Proctor srednje skole je uglavnom sacinjen od Bosanaca. A kada igraci rekreativne lige izadju na igraliste Proctor parka u istocnoj Jutici, oni i njihovi navijaci sa sobom donesu strasti i natjecateljski duh koji je, neki kazu, natjerao ostale ekipe da podignu svoj nivo igre. Cak i najteza borba u Proktor parku se ne moze uporediti sa navijackim ludilom kojega smo mi u nedjelju vidjeli u Sarajevu. Skoro svaki gledalac koji je bio podvrgnut pretresanju i odobravanju od policije prije ulaska na stadion je bio obucen u plavu i bijelu boju Zeljinog tima ili u crvenu i bijelu boju Sarajeva. Mnogi su bili tako u potpunosti obuceni, ukljucujuci i lude sesire i pletene salove. "Tu se sve radi o navijacima, to je to," kazala je Amela Bektic, 21, Bosanka koja zivi u Jutici i koja se vratila u Bosnu kao dio O-D ekipe koja ovoga mjeseca uci o zemlji cije su nevolje poslale 5,000 izbjeglica u Jutiku u toku 1990-ih. Nekoliko navijaca nas je upozorilo o opasnostima koje cesto stete zadnjim trenucima nogometnih utakmica. Pivske flase se razbijaju, oni su kazali i cesto dodje do tucnjave. Obezbjedjenje je bilo prisutno; oni su drzali stitove i nosili kacige. Oni su okruzivali igraliste, gledajuci u navijace i nikada ne trepnuvsi, cak ni kada su navijaci poceli bacati petarde tamo gdje su oni stajali. Ispred vristecih navijaca je bilo nekoliko momaka koji su lupali po bubnjevima, pjevali i predvodili navijace. "Volim, volim volim," vristao je Kemal Muzaferisa i rulja je pocela vristati na bosanskom jeziku. "Volim Sarajevo," Muzaferisa je zavrsio i rulja je podivljala. Kada ih upitate zasto su toliko odani jednom timu, a ne drugom, mnogi nisu znali odgovoriti. "Ovo su dva najbolja kluba u Sarajevu," rekao je Elvir Hodzic, 23, iz Sarajeva. "Pola grada voli Zelju, a druga polovina Sarajevo. Ja ne znam zasto ja volim Sarajevo. Znam samo da je to u mojoj dusi." Ali crvena i bijela boja su popunile vise sjedista nego plava. Navijaci Sarajeva su rutinski nadjacavali navijace Zelje, samo zato sto ih je bilo puno vise. "Ja dolazim na svaku utakmicu ovdje i ja sam veliki navijac," rekao je Adnan Shiman, 23, bivsi golman za Sarajevo. "Ja se mogu kladiti da ce Sarajevo pobijediti, ali u ovoj igri ne mozete nikada biti sigurni ko ce pobijediti." Shiman, student sarajevskog Univerziteta je napustio tim prije dvije godine zbog povreda koljena koje su ga sprjecavale da igra. Sada on dodje gledati svog najboljeg prijatelja, Muhameda Alaima, koji je njega zamijenio. Konstantna vriska preko igralista se nastavila bez incidenta, uprkos vatrometu i slomljenim i odbacenim bubnjevima, do kraja utakmice koja je zavrsila nerijeseno 1-1. U tome trenutku, navijaci su izletjeli na igraliste, Bektic je rekla i policija ih je pokusavala smiriti. |
||