Stories from Bosnia

"Ja mislim da je ovo moja majka"

Gorazde, Bosna i Hercegovina -- Kada je Ifeta Bektic usla u prostoriju napustene fabrike, ona je nasla bijele kese sa tijelima koje je dosla iz daleka da vidi. Kese su bile naslagane u cosku sto je bolje moguce, ali njihov sadrzaj je stvarao ostre gomile. Na svakoj je bio napisan broj plavim flomasterom.

Unutar tih kesa su se nalazili ostaci bosanskih Muslimana koji su otkriveni nakon rata koji se uglavnom vodio izmedju Srba i Muslimana u periodu od 1992-95 godine. Ovi ostaci su Bekticeva intenzivna nada da ce naci nesto, bilo sta, sto bi joj moglo dati odgovor na to sta se desilo njezinim roditeljima, bratu i sestri.

Bektic je ostavila Bosnu i vecinu svoje porodice iza sebe prije 11 godina kada je gradjanski rat u zemlji iscrpio svu istrajnost ljudi koji su vijekovima bili suoceni sa slicnim konfliktima. Sada se Bektic vratila u svoju domovinu kao dio ekipe O-D da ispituje zemlju cije su nevolje poslale 5,000 izbjeglica u Jutiku. Ona se ne zeli vratiti bez dokaza o sudbini svoje porodice. Ona je u utorak otisla sa tri broja koji predstavljaju tri tijela, tri zracka nade koji bi mogli olaksati deceniju ceznje.

"Ovaj put mi pomaze zato sto ja nikada nisam znala sta se dogadjalo," Bektic je rekla. "Sada, ja znam nesto sto sam sumnjala 11 godina." Nakon sto je u ponedjeljak dala uzorak krvi Medjunarodnom komitetu za nestala lica u Sarajevu i identificirala tri lesa u utorak, sve sto Bektic moze sada uraditi je cekati rezultate. "Ja sam zapanjena na ishod ovoga," rekla je Jenny Ranson, direktor javnih relacija za ICMP.

"Ali, mi ne mozemo reci, 'da, ovo je divno, sada mi to mozemo potvrditi. Mi moramo biti veoma oprezni." Zvanicnici ICMP-a ukazuju na to da mnogi Bosanci, predvodjeni emocijama, naprave pogresnu identifikaciju leseva. Oni se trude da clanovima porodice ne daju lazne nade. Uskoro, Bekticin uzorak krvi ce se uporediti sa DNA uzorkom koje je uzela druga organizacija. Ako je Bektic u pravu, ICMP ce to dodati hiljadama uspjesnih usporedbi koje je napravila od svog formiranja 1996. godine.

Bektic je sa svojim zetom i tri rodjaka prisla onome sto lokalni zvanicnici zovu "mrtvacnicom" u blizini Gorazda. Dvojica muskaraca su otvorila vrata napustene fabrike gdje se cuvaju tijela. Oronula zgrada sa polupanim prozorima i stetom prouzrokovanom od metaka i bombi, je unutra sadrzavala iskoristene hirurske rukavice, opuske od cigareta i prasinu.

Dvojica muskaraca, policajci koji su bili zaduzeni za otvarenje kesa sa lesevima za posjetioce, su navukli rukavice i poceli vuci tijela po podu velike sobe izresetane metcima. Prasina se dizala po njihovim farmerkama i koznim jaknama. Kada su otvorili kese sa tijelima, prasina i mali fragmenti kostiju su se razletjeli po prasnjavom podu. Bektic je stajala cekajuci da se otvori nekoliko kesa i onda pocela ispitivati ostatke. Kosti su zveckale kao drveni prutovi dok ih je ona razgledala u svojim rukama.

Lobanje su bile izvadjene i Bektic ih je vrtjela u svojim rukama, gledajuci u prazne ocne casice, trazeci znakove zivota koji su ih nekada ispunjavali. Izmedju kesa sa tijelima je bila gomila crvenih, plasticnih vrecica koje su bile zatvorene i zavezane plavim konopcem. Strazari su ih otvorili i nasumice poceli vaditi stvari koje su bile pronadjene sa svim lesevima; cipele, odjeca i komadici materijala.

Mali komadi papira sa identifikacionim brojevima su se razletjeli po sobi. Hrabra u svojoj namjeri, Bektic je cucnula i uzela vilicu. Ona je potvrdno klimnula glavom i pogledala u kesu sa odjecom koja se tu nalazila. Ona je izvadila zelene dimije, sto su tradicionalne, siroke pantale koje nose muslimanske zene. Njeno lice se iskrivilo u grimasu i njezino tijelo se zgrcilo.

"Ja mislim da je ovo moja majka," ona je uspjela reci. Broj 585. Ja moram provjeriti ovaj broj. Oni su otvorili jos kesa sa ostacima. Bektic je kazala da je dzemper kojega je isplela njezina sestra za njihovog oca, Edhema, bio progoren cigaretom. Broj 577.

Dzemper, kojega je ona dala svome bratu Edinu, koji je tada imao 18 godina, je bio izvadjen iz druge kese. Broj 580. Vise od dvanaest tijela je bilo pokazano, a Bektic je prepoznala tri. "Ja sam u soku," rekla je Aldijana Buhic, glasnogovornica Medjunarodnog komiteta za nestala lica (ICMP). "Zaista je tesko prepoznati tri tijela. Obicno, ljudi traze posvuda i pokusavaju uci u trag."

Ali, Bektic je znala da bi ovo mogla biti njezina posljednja sansa. Ovo je njezin prvi dolazak u Bosnu otkako je otisla prije 11 godina, i ona nije sigurna hoce li se ikada vise vratiti. Ovo su uspomene koje je najbolje ostaviti na miru, ona je izjavila. 1991. godine, kratko nakon pocetka rata, Bekticeva sestra, Kimeta, tada 21, je telefonirala iz poste u njihovom selu blizu Cajnica u istocnoj Bosni. Ona je molila Ifetu Bektic da dodje sa muzem i djecom iz glavnog grada Sarajeva u porodicnu kucu. "Ona je rekla, 'ovdje je sigurnije,' Bektic je izjavila.

"Ja sam zeljela tamo otici. Ja sam zeljela biti na sigurnom." Ali, ona je ostala u Sarajevu i vise ih nikada nije cula. U toku rata, oko 200,000 ljudi je poginulo kada su se rasplamsale etnicke i vjerske mrznje. Mnogi Muslimani su poginuli ili postali izbjeglice kada su Srbi, koji su pravoslavci, poceli s provodjenjem politike "etnickog ciscenja" u kojoj su cijele muslimanske zajednice bile istjerane iz gradova.

Mnoge zrtve su zavrsile u masovnim grobnicama, tijela pobacana i odjeca rastrgana u komadice, i ostali tu dok nije zapocelo poslijeratna ekshumacija tijela. Do tada, desetine hiljada Bosanaca je napustilo zemlju kao izbjeglice, a oni koji su ostali su otjerani iz svojih rodnih krajeva. Mnogi od njih ne znaju lokaciju njihovih porodica ili nisu sigurni da li su oni jos uvijek zivi.

Prije nekoliko godina, Bektic je zovnuo rodjak koji joj je kazao da je selo u kojem su zivjeli njezini roditelji unisteno i da su svi u njemu ubijeni u toku rata. Nakon sto je Bektic stigla u Sarajevo prosle sedmice, price ljudi koji su identificirali leseve svojih bliznjih su joj dali nadu da bi se nesigurnost prosle decenije mogla zavrsiti. "Moj rodjak je pronasao les moje tetke u Gorazdu," ona je rekla. "On mi je rekao da je vidio tijela mog oca i brata."

Bektic je odrasla u blizini Gorazda, malog mjesta na rijeci Drini. Ostaci, koji su bili cuvani u mrtvacnici u Gorazdu, su pronadjeni prosle godine na podrucju Cajnica gdje je zivjela Bekticina porodica.

"Mi cemo vidjeti da je sve istina u Gorazdu," ona je rekla prije nego sto je posla tamo na put. ICMP, koji se nalazi u Sarajevu, je formiran da pomogne ljudima poput Bektic da pronadju tijela rodbine izgubljene u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori u periodu izmedju 1991. i 1995. godine.

Od svog nastanka, ICMP je uzeo vise od 50,000 uzoraka krvi i identifikovao vise od 23,000 leseva. "Mi ne prihvatamo identifikaciju prije nego sto se potvrdi DNA i prije nego sto se zadovolji cijela procedura," Buhic je kazala.

U slucaju kao sto je Bekticin, ICMP je veoma oprezan da ne daje laznu nadu, a pogotovo onima koji vjeruju da su identificirali svoju rodbinu. Intenzivna zudnja da se godine pitanja i sumnje ostave iza sebe, cesto dovodi ljude u stanje da naprave pogresnu identifikaciju. Neko vidi crveni dzemper i toliko zeli da napravi identifikaciju, da oni veoma brzo pomisle da je to crveni dzemper koji pripada njihovom clanu porodice, Ranson je rekla.

"Nista nije jednostavno," ona je dodala. "Mi smo imali ljude koji su rekli 'ovo je definitivno clan moje porodice,' a kojima je DNA dokazao suprotno. Ne veoma cesto, ali to se desavalo i jos uvijek se to dogadja. Mi moramo biti veoma oprezni."

Bekticini uzorci krvi su poslani u ICMP laboratoriju za uporedbu. Ranson je kazala da zbog toga sto je Bektic identificirala tri tijela, proces ce se odvijati brze nego sto je uobicajeno.

Ali, nikada se tacno ne zna koliko to moze trajati, ona je dodala.

"Cijeli proces identifikacije ide kroz nekoliko stadija," Ranson je izjavila. "Nista se ne moze znati odmah. Ovo je veoma ozbiljna stvar."

Na kraju, lokalni sudovi trebaju potvditi identifikaciju i izdati smrtovnice, ona je rekla. Ali, Bektic je sigurna da ona samo ceka na zvanicnu odluku, tako da ona moze dobiti tijela i sahraniti ih.

"Ja sam sigurna za moga oca i brata," ona je rekla. 100 posto sigurna. Za moju majku, 80 posto. Ja sam nju prepoznala po zubima. Ja sam prepoznala mog oca po odjeci, a mog brata po zubima i odjeci." Ona nema vremena za one koji joj govore da bi njezina identifikacija mogla biti pogresna.

"Ja sam pronasla tijelo moga brata," Bektic je rekla. "Ja sam pronasla tijelo moga oca." Ja mislim da sam pronasla tijelo moje majke. To je sve istina. Oni su rekli da ja moram cekati na rezultate. Ali, ovo je sve istina. Moja cijela porodica, sve istina, ona je kazala. Oni su svi mrtvi.